Što ostaje od Emilije Galotti u doba umjetne inteligencije? Možda: pitanje moći, morala i ljudske slobode. U projektu „Emilia Galotti – ide KI!“ učenici 11. razreda Njemačke međunarodne škole u Zagrebu promatrali su Lessingovu dramu kroz prizmu promptova, parametara i piksela te iz toga stvorili grafički roman koji oscilira između digitalne estetike i moralne dubine – uvijek vođen temeljnim načelom: misliti slobodu, oblikovati slobodu.
Pritom se nikada nije radilo samo o tehnici, nego o refleksiji. O hrabrosti da se kanon iznova preispita. I o spoznaji: umjetna inteligencija može biti ogledalo. Za ono što nas pokreće. Za ono što nas plaši. I za sve što se nalazi između. Učenici su se pritom suočili s pitanjem kako ispričati klasika tako da odgovara njihovoj životnoj stvarnosti, a da pritom ne izgubi na tragičnosti i ozbiljnosti. Njihov odgovor: kritičko-kreativnim istraživanjem mogućnosti umjetne inteligencije. I prihvaćanjem očekivanih diskontinuiteta ne samo kao nužnosti, nego kao prilike.
Tijekom čitanja analizirali su ključne scene, identificirali emocionalne prekretnice i razvijali vizualne koncepte. Uz pomoć različitih digitalnih alata testirali su promptove i stilove slika te eksperimentirali s perspektivama i simbolikom. Unatoč tehničkim poteškoćama, poput ograničenja besplatnih pristupa ili nekonzistentnih stilova slika, uspjeli su različite rezultate umjetne inteligencije oblikovnim sredstvima poput filtera, zrcaljenja, ponovnog fokusiranja i kolaža pretvoriti u koherentnu vizualnu naraciju.
Rezultat je samostalan pristup Emiliji Galotti koji zadržava snažnu povezanost s izvornim tekstom, ali istodobno razvija ključne kompetencije budućnosti: prompt pismenost, medijsku kritičnost, kreativnost i timski rad. Učenici su posebno cijenili otvoren pristup bez unaprijed zadanog ishoda, iznenađujuće vizualne ideje, suočavanje s etičkim pitanjima umjetne inteligencije i osjećaj da se naizgled udaljenom djelu mogu približiti.
„Emilia Galotti – ide KI!“ tako predstavlja nastavu književnosti između tradicije i transformacije te pokazuje kako klasici u dijalogu s umjetnom inteligencijom dobivaju novu relevantnost – i prije svega kako slobodu oblikovanja vlastitih priča možemo uvijek iznova stvarati.